Marin Držić

nego što slidimo put višnje dobrote,
u kojoj vidimo sve vječne ljepote.
Život naš kratak dan, žuđen'ja nemoći,
svjetovna dobra san, a naši dni noći

I zvizde tej sjaju u višnjih na nebi,
a vajmeh ne imaju taj čemer u sebi.
Oto smrt mû vidim, a ljubav i nje vlas
sili me, da slidim očiti moj poraz;

9.

Ili oganj ugasi ili slugu tvoga
svasma ognjem porazi ili užež dragoga,
neka smo, jaoh, drûzi, ljubavi mâ draga,
u ljuvenoj tuzi, čim se trud odlaga.

uzdaše tužni moj, k meni se ne vrni,
ma hrlo stupaj tvoj kamo hoć obrni;
željahno pripijevaj, kud godi budeš prit,
ljuveni plač i vaj, koji me čini mrit.

uzdaše tužni moj, k meni se ne vrni,
ma hrlo stupaj tvoj kamo hoć obrni;
željahno pripijevaj, kud godi budeš prit,
ljuveni plač i vaj, koji me čini mrit.

12.

Jaoh, plamen ljuveni rasčini život moj,
vjerovat a meni gospoja neće toj.
U suzah vȁs plovem, uzdišem dan i noć,
vapijem i zovem, a zaman, nje[25] pomoć.
Pogledom ljuvenim srdačce mê rani,
a ličcem rumenim slatki pokoj zani;
sad za me ne haje, boli se a mnom[26] svit;
u gizdah ma traje liposti svoje cvit;[27]
u pjesneh provodi vesele sve danke,
a mene smrt vodi na plačne svoe stanke.
Jaoh, mramor studeni cijepa se u sto dil
na moj plač ljuveni, na moju tužbu i cvil,
i srca kamena rastaplja u suzah
mâ tužba ljuvena, željahni moj uzdah;
kroz ljubav kî cvile, ponavljau bolizan,
čuvši me plač dile sa mnome po vas dan;
a ona se ne boli[28] nit mari čut moj trud,
ma obraz oholi od mene svrće svud;
kaže se od zmija i zviri oda svih,
nalipa gorčija[29] i trava jadovnih[30].
Ah, tko bi toj sumnjil na ličce ljuveno?
tko li bi u njem mnil da je toj skroveno?
Pogledu ljuvenu virovat nî sada
ni ličcu rumenu; puno je sve jada

Cvit lijepe mladosti z godišti odhodi[41]
i š njima radosti sve naše odvodi.

uživaj liposti, uživaj i rados,
ljuvenom kriposti uzvisi tvû mlados;
er vrime toj slatko jak vitar utječe,
puštav ga u kratko[43] kajan'je se stječe.

kî vrime ne vlada[50], ni stiže mrkla noć;
gdi nî pri neg sada[51] i gdi smrt ne ima moć;

Bila sam mladica, koja se zvah Fiora,
sva kako ružica, kû goji zgar zora,
koja se mogah rit meu svitlom mladosti
svim dobrom slavni cvit oda svih liposti;
ma višnji na nebi vidiv me, pravo dim[55],
uzet me ktje sebi, da mu raj uljudim.
Tad u plaču osta svit kako kad sunačce
od zemlje bude odnit zimnji dan svoe ličce;
i za plač od svita utješit višnji zgar
za Fioru od cvita stvori mu ovi dar.

O svite! ti ti si[59] pun tamne tamnosti;[60]
daleče koli si od višnje svitlosti?
G zlu tvomu pristaješ po grešnoj naravi;
od dobra ostaješ, koe ti bog objavi;
nebeske darove anđelske ohodiš,
zemaljske otrove a s tvojim zlom slidiš.