Ispričat ću ti priču

asamare me, zagrizem udicu... Kako izgledaju ostali, oni koji pecaju? Koje su mi gliste najukusnije?

Obećanje o vječnoj ljubavi...

Fantazija o bezuvjetnom prihvaćanju...

Vrednovanje i priznanje ostalih...

Želja da prvi vidim ono što nitko nije vidio...

Taština da se istaknem iznad drugih...

Pogled koji me vidi onakvim kakav želim biti...

Bezuvjetan ostanak partnera uz mene...

I toliko drugih...

Toliko!

Nitko nema više mogućnosti da upadne u laž od onoga čija se laž poklapa s njegovim istinama."

Ako laž predstavlja problem, onda ga ima lažljivac."

Svi trebamo tuđu potvrdu. Ali ako je cijena ta da prestanemo biti ono što jesmo, ne samo da je previsoka nego se pretvara u nesuvislu potragu: počinjemo sličiti onom čovjeku koji je tražio svoju mulu po čitavom selu dok je jahao... na svojoj muli."

Na jednom od zidova moje sobe visi prelijepa starinska ura koja više ne radi. Njezine kazaljke stoje tako oduvijek, nepokolebljivo pokazuju isto vrijeme: točno sedam sati.

Gotovo uvijek ura je samo beskoristan ukras na bjelkastu i praznu zidu. Ipak, u dva trenutka tijekom dana, dva kratkotrajna časka, stara ura kao da uskrsne iz pepela poput feniksa.

Kad sve ure u gradu u svojoj ludoj ophodnji pokažu sedam sati, i sedam puta uzastopce začuje se pjesma kuku ili gong, stara ura u mojoj sobi kao da oživi. Dva puta dnevno, ujutro i navečer, ura se osjeća u potpunoj harmoniji s ostatkom svemira.

Da netko pogleda uru samo u ta dva trenutka, rekao bi da savršeno funkcionira... Ali kad prođe taj trenutak, kad druge ure utišaju svoj pjev i kazaljke nastave svoj monotoni put, moja stara ura izgubi korak i ostaje vjerna onom satu koji je jednom zaustavio njegov hod.

Volim tu uru. I što više govorim o njoj, više je volim jer svaki put sve više osjećam da joj sličim.

I ja sam zaustavljen u jednom vremenu. I ja se osjećam prikovanim i nepokretnim. I ja sam, na neki način, beskoristan ukras na nekom praznom zidu.

Ali uživam također u kratkotrajnim trenucima kada, na neki tajanstven način, dođe moje vrijeme.

Tijekom tog vremena osjećam da sam živ. Sve je jasno i svijet postane divan. Mogu stvarati, sanjati, letjeti, govoriti i osjećati više stvari u tom trenutku nego u sve ostalo vrijeme. To harmonično približavanje događa se i ponavlja stalno iznova, kao neki nesmiljen slijed.

Kad sam to prvi put osjetio, pokušao sam se vezati uz taj trenutak misleći da mogu nešto učiniti da traje zauvijek. Ali nije bilo tako. Kao i mojoj prijateljici uri, i meni bježi vrijeme drugih.

... Kad prođu ti trenuci, ostale ure, koje počivaju u drugim ljudima, nastavljaju svoje kruženje, a ja se vraćam svojoj rutinskoj, uravnoteženoj umrtvljenosti, svom poslu, svojim čavrljanjima uz kavu, svojoj dosadnoj ophodnji koju obično nazivam svojim životom.

Ali znam da je život nešto drugo.

Znam da je život, pravi život, zbroj onih trenutaka koji nam, ma koliko kratkotrajni bili, omogućuju da osjetimo sklad svemira.

Gotovo čitav svijet, jadan, misli da živi.

Postoje samo trenuci ispunjenosti, a oni koji to ne znaju i uporno žele živjeti zauvijek, ostat će osuđeni na svijet sivila i uvijek isti hod svakodnevice.

Zato te volim, stara uro. Zato što smo ti i ja isto.

' To je, Demiane, veoma bijedna slika jednog Papinijeva dragulja za koji te molim da ga jednom pročitaš. Iznio sam ga danas da ti pokažem genijalnu metaforu: da možda svi živimo sukladno samo u jednom trenutku. Možda se sada, u ovom trenutku, vrijeme pravoga života podudara s tvojim vremenom. Ako je tako, uživaj u njemu, Demiane. Možda prođe... prebrzo."

Nakon nekog vremena pročitao sam originalnu Papinijevu priču, Ura koja je stala u sedam. Kao što je Debeli rekao, pravi je dragulj. Ipak, sad kad imam tu knjigu u svojoj knjižnici, ne mogu zaboraviti Jorgeovu priču, možda manje bogatu obratima i slikama, ali meni toliko korisnu u onom trenutku koliko mi je godinama nakon toga bio užitak čitati original.

Pomiriti se sa sudbinom je jedno, a predati se nešto sasvim drugo.

Jer prihvatiti je jedna stvar, a prepustiti se druga.

Ali to je dio druge priče."

Ti, ja i svi drugi odgojeni smo u toj glupoj ideologiji. Uvijek nam nedostaje nešto da budemo sretni, a samo sretni možemo uživati u mome što imamo.

Stoga smo naučili da će sreća doći kad kompletiramo ono što nam nedostaje...

A kako nam uvijek nešto nedostaje, ideja se vraća na početak i nikad ne možeš uživati u životu...

Ali što bi se dogodilo kad bi prosvjetljenje došlo u naše živote i kad bismo shvatili, tako, iznenada, da je naših

devedeset devet novčića zapravo sto posto blaga.

Da nam ništa ne nedostaje, da nam ništa nisu oduzeli,

da broj sto nije okrugliji od devedeset devet.

Da je to samo zamka, mrkva koju su stavili pred

nas kako bismo bili glupi, kako bismo vukli kočiju,

umorni, neraspoloženi, nesretni i pomireni sa sudbinom.

Zamka kako nikad ne bismo prestali vući i kako bi

sve ostalo isto. Vječno isto!

Koliko bi se stvari promijenilo da možemo uživati

u svojem blagu takvom kakvo jest.

"Stvarnost je uvijek ista. I ono što jest, jest. Ipak, kao i u priči, čovjek može interpretirati situaciju na jedan ili drugi način.

Pazi kako percipiraš, govorio je mudrac Badwin.

Ako se ono što vidiš prilagođava 'razmjerno' stvarnosti koja tebi najviše odgovara - ne vjeruj svojim očma! "

"Ti, Demiane, možeš birati što hoćeš, ali ne možeš biti neovisan u onome što ti se čini lakšim i ugodnijim, a ne biti u onome što iziskuje napor.

Tvoj kriterij, tvoja sloboda, tvoja neovisnost i povećanje tvoje odgovornosti dolaze s tvojim procesom odrastanja. Ti odlučuješ hoćeš li biti odrastao ili ćeš ostati dijete."