Slučaj

Put iz straha vodi kroz strah.

Klopka označava napravu za hvatanje ili ubijanje plijena.

Klopka bi trebala imati dva bitna obilježja: da bude sigurna i jednostavna.

- Svaki čovjek ima granicu opteretivosti - rekao mi je Christensen pri kraju konzultacija. - Jedan će je dostići prije, drugi poslije. A to, naravno, u velikoj mjeri ovisi i o tome koliko neka tajna zavređuje zaštitu ili, pak, o tome kakve bi dalekosežne posljedice moglo imati priznanje.

Put iz straha vodi kroz strah. Put iz straha vodi kroz strah.

- Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama - kaže mi gotovo optužujućim tonom.

- Kafka - kažem ja, a Norbert kima glavom.

- Imaš li braće ili sestara, Norbert ?

- Ne - kaže on. - Ja sam jedinac. Moja žena tvrdi da se to po meni i vidi.

Tjera me na smijeh, ali se uspijevam uozbiljiti.

- Ja sam imala sestru, zvala se Ana.

Norbert se mršti, nabire obrve.

- Imala si ? - pita me.

- Ana je mrtva. Ubijena je.

- O, Bože - kaže Norbert. - Pa kada se to dogodilo?

- Ima tome već dosta vremena. Ovog ljeta navršit će se dvanaest godina.

- Merde! - kaže Norbert.

- Da.

- Je li ubojica uhićen?

- Ne - odgovaram. Teško gutam. - Nikad nije otkriven.

- Putain - kaže Norbert tiho. - To nije dobro.

Slijedi trenutak zajedničke šutnje.

- Zašto mi to nikad nisi ispričala?

- Ne govorim rado o tome - kažem ja. - Ne umijem ja to dobro. Ne umijem prosipati dušu pred drugima. Možda tu stvara zato nikad nisam zaista ni preboljela. Znaš, moj način prerađivanja stvari funkcionira drukčije. Ja preko onoga što se dogodilo prelazim tako da o tome pišem. I točno to sada radim.

Norbert dugo šuti. Onda kima glavom.

- Razumijem - kaže napokon.

I time je stvar za njega završena. Ustaje, otvara ladicu za ladicom u potrazi za vadičepom, pronalazi ga, izvlači pluteni čep iz boce koju mi je donio i natače nam vino. Težina kamena koji mi je upravo pao sa srca mjeri se u tonama.

Jedan sat, mnogo riječi, tri espressa, jedna boca odličnoga francuskog rosea i tričetvrt boce viskija kasnije sjedimo za mojim kuhinjskim stolom i valjamo se od smijeha. Norbert mi sigurno po deseti put pripovijeda kako se jednom zgodom u nekom baru s onim tada još debelim, ugodno neurednim političarom iz Hessena naroljao do te mjere da su ga potom dvojica policajaca ulovili kako vlastitim ključem pokušava otključati neki tuđi porsche, koji je pukim slučajem bio crven i stajao na istom parkiralištu kao i njegov izlupani golf. Toj se priči svaki put smijem kao da je čujem prvi put.

Smješkam se njemu za ljubav čak i kad počinje pričati kako sam na zabavi u povodu njegova pedesetog rođendana poludjela samo zato što je bend smogao toliko drskosti da zasvira »All you need is love« od Beatlesa.

Sjećam se te večeri kao kroz veo, bila je to svakako jedna od boljih večeri neposredno nakon Anine smrti, bilo je to ono čudesno međuvrijeme između šoka i sloma, kad odavna ništa više nije bilo u redu, ali je sve još nekako funkcioniralo.

Naša tijela neprestance nadomještaju stanice. Mijenjaju ih. Obnavljaju.

Nakon sedam godina čovjek je takoreći nov.

Majka Viktora Lenzena umrla je početkom devedesetih godina, njegov otac još uvijek stanuje u njegovoj rodnoj kući, koju održava sam. Viktor Lenzen redovito ga posjećuje.

- Imate li još pitanja koja ne spadaju u vaš službeni katalog? -

pokušavam zvučati kao da me sve to zabavlja. - Ili da započnemo?

Viktor Lenzen nakon prestanka radnog vremena s jednim kolegom igra badminton. Viktor Lenzen podupire Amnesty International.

- Hajde da započnemo - kaže on.

Najdraži bend Viktora Lenzena je U2. Rado odlazi u kino i tečno govori četiri strana jezika: engleski, francuski, španjolski, arapski.

- U redu - kažem ja.

- Ili ne, još jedno pitanje - prekida me Lenzen. Oklijeva ili se samo pretvara.

Viktor Lenzen je ubojica.

- Radi se samo o tome... - kaže i ostavlja ostatak rečenice neizgovoren.

Viktor Lenzen je ubojica.

- Jesmo li se nas dvoje možda već susreli? - pita napokon.

Gledam Viktora Lenzena ravno u oči i preda mnom se odjedanput nalazi netko sasvim drugi, drukčiji nego maločas i tu mi iznenada postaje jasno da sam se zabunila. Viktor Lenzen nije glup. Viktor Lenzen je lud.

Preko stola baca se na mene. Moj stolac se ruši i ja padam na leđa, glavom snažno udaram o parket, nemam vremena da bilo što shvatim, nemam vremena čak ni da ispustim krik, jer on se nalazi iznad mene, njegove ruke pronalaze put do moga vrata, ja se trgam, lamatam rukama i nogama, uspravljam se, pokušavam se osloboditi, ali to mi pada odveć teško, jer ruke su mu se već stisnule oko grkljana i on me davi. Zraka, nemam zraka!

Smjesta me hvata panika, preplavljujući me poput vala. Udaram nogama, izvijam se, sva sam se pretvorila u tijelo, u puku želju da preživim. Osjećam krv u žilama, teška je, vrela, gusta, čujem je kako mi šumi u ušima, kako buja i splašnjava. Glava mi se rasprskava. Širom otvaram oči.

On bulji u mene, oči su mu suzne od napora i mržnje, on me mrzi, mislim, ali zašto me mrzi? Njegovo lice je posljednje što vidim. Onda je svemu kraj.

Nisam ja naivna. Tako bi se stvari mogle odvijati. Upravo tako ili nekako

slično. Znam sve o Viktoru Lenzenu, a u isti mah ne znam ništa o njemu.

Ipak, učinit ću to. Toliko dugujem Ani.

Uzimam telefon, osjećam u ruci njegovu težinu. Duboko udišem.

Ukucavam broj minhenskih novina za koje Viktor Lenzen piše i molim da me spoje s uredništvom.

- Smijem li vas nešto upitati? - započinje on.

- Pa radi toga ste ovdje, zar ne? - odgovaram i smješkam se.

Viktoru Lenzenu su pedeset i tri godine.

- Jedan-nula za vas. Ali to pitanje ne spada u katalog pitanja službenog intervjua.

Viktor Lenzen je razveden i ima trinaestogodišnju kćer.

- Dakle? - nastavljam.

- Dakle. Pitao sam se samo - no, da, kao što je poznato, vi živite veoma povučeno i posljednji ste veliki intervju dali prije više od deset godina.

Viktor Lenzen studirao je politologiju, povijest i novinarstvo, a potom apsolvirao volonterski staž u časopisu Frankfurter allgemeine Zeitung.

Preselio je u München, tamo je brzo napredovao i postao urednik u jednim minhenskim dnevnim novinama. Onda je otišao u inozemstvo.

- Stalno dajem intervjue - kažem ja.

- Tijekom posljednjih deset godina dali ste točno četiri intervjua, jedan telefonom, a tri elektroničkom poštom, ako sam točno obaviješten.

Viktor Lenzen radio je mnogo godina kao dopisnik iz inozemstva, bio je na Bliskom istoku, u Afganistanu, u Washingtonu, u Londonu, te naposljetku u Aziji.

- Napravili ste domaću zadaću.

- Ima ljudi koji misle da uopće ne postojite - nastavlja on. - Koji misle da je autorica bestselera Linda Conrads zapravo pseudonim nekoga drugog autora.

- Kao što vidite, postojim itekako.

- Istina. I sad ste objavili knjigu. Čitav svijet moljaka vas za intervju, a dobivam ga samo ja. A ja vas nisam čak ni zamolio za to.

Prije pola godine Viktoru Lenzenu ponuđen je posao na jednoj njemačkoj televizijskoj postaji, otad je opet trajno u Njemačkoj i radi za televiziju i neke tiskane medije.

- Kako glasi vaše pitanje? - pitam ga.

Viktor Lenzen slovi kao jedan od najsjajnijih njemačkih novinara i dosad je primio tri nacionalne nagrade.

- Zašto ste odabrali baš mene?

Viktor Lenzen ima životnu družicu po imenu Cora Lessing. Ona stanuje u Berlinu.

- Možda se divim vašem radu?

Viktor Lenzen vjeran je Cori Lessing.

- Možda - kaže on. - Ali ja nisam čak ni novinar kulturne redakcije, nego obično izvještavam o političkim zbivanjima u inozemstvu.

Otkako je ponovno u Njemačkoj, Viktor Lenzen svaki tjedan posjećuje svoju kćer Marie.

- Radije biste da niste ovdje, gospodine Lenzen? - pitam ga.

- Zaboga, nikako, nemojte me, molim vas, shvatiti krivo. Naravno da se smatram počašćenim. Bilo je to samo pitanje.

Visok je, nekoliko sijedih pramenova provlači se kroz njegovu kratku, tamnu kosu - ali ono što prvo zamjećujem su njegove sive, budne oči. Jednim jedinim pogledom zahvaćaju čitavu prostoriju. Prilazi jedaćem stolu, koji je toliko velik da bi mogao poslužiti i u konferencijskoj dvorani. Odlaže torbu na prvi stolac koji mu je pri ruci, otvara je i baca pogled u njezinu unutrašnjost. Očito se želi uvjeriti da je ponio sve što mu treba.

Charlotta donosi bočice s vodom i čaše. Prilazim stolu na kojem se nalazi nekoliko primjeraka moga novog romana, u kojem opisujem ubojstvo svoje sestre. On i ja znamo da posrijedi nije fikcija, već optužba. Uzimam jednu bočicu, otvaram je, ulijevam vodu u čašu, ruke su mi apsolutno mirne.

Čudovište izgleda isto kao i na televiziji. Zove se Viktor Lenzen.

- Prekrasna vam je kuća - kaže Lenzen i prilazi prozoru.

Gleda prijeko, prema rubu šume.

- Hvala - kažem ja. - Drago mi je da vam se sviđa.

- Otkada stanujete ovdje ? - pita on.

- Otprilike jedanaest godina.

Sjedam na mjesto za stolom što sam ga bila rezervirala za sebe odloživši tamo svoju šalicu s kavom. Mjesto je to koje mi pruža najsnažniji osjećaj sigurnosti: za leđima mi je zid, a u vidnom polju imam vrata. Ako bi mi on htio sjesti sučelice, morat će sjediti okrenut leđima prema vratima. Kod

većine ljudi to izaziva nervozu i nelagodu i umanjuje im sposobnost koncentracije. Ne znam je li to uopće primio na znanje, jer ne pokazuje ništa.

Iz torbe, što je bijaše odložio pokraj stolca na pod, izvlači notes, olovku i kasetofon. Pitam se što još ima unutra.

Charlotta se pristojno povukla u pokrajnju prostoriju. Viktor Lenzen i ja sjedimo jedno nasuprot drugome. Partija može započeti.