Nazvao je Marianne iz telefonske govornice na aerodromu.
– Želim te vidjeti.
– Dobro. – Nije oklijevala.
Tony nije mogao istjerati Marianne Hoffman iz svojih misli. Dugo je bio sam, ali ne i usamljen. A bez Marianne bio je usamljen; kao da mu je nedostajao dio vlastitog tijela. Uz nju je osjećao toplinu, veličanje života, a mračne, ružne sjene što su ga progonile tada su nestajale. Bojao se dopustiti
da Marianne ode, jer bio bi izgubljen. Trebao ju je kao nikad nikoga u svom životu.