Duž oštrog noža leti ptica

. U tim trenucima s Jelenom i njenim knjigama pojavljivao se odmak i mir u koji sam se mogla

Vojska je trebala da odmori i od tuđih smrti po svojim rukama i od svojih smrti po svojim rukama jer sada je došao mir.

zemlji, ali nije bilo lako u miru umrijeti u svojoj zemlji koja je bila u ratu i koja se predomišljala oko toga je li njihova zemlja ili nije. Repovi rata su udarali po njima, nekog bi sustigla nečija osveta, nečiji bijes progutan ranije, neko se hranio mišlju da ubijanjem tuđih sveti svoje ubijene, neko je samo bio pun šaržer straha i mržnje koju je trebalo ispucati u neko lice, u neki oblik da zadobije svoje konačno ostvarenje.

Ostali su jer je bilo prekasno za nove početke, jer nisu znali za drugačiji vazduh i zemlju od ovih u selu, jer su bili stari i umorni, jer nisu htjeli biti na teretu svojoj djeci. Ostali su da mogu u miru umrijeti u svojoj

je ljudsko zauvijek krhko, prolazno i sklono habanju

Dok odlazimo, mislim kako se zauvijek neću vratiti u ovo selo isto kao što sam mislila da ću u njemu zauvijek i ostati. Još sam mlada i riječi i vrijeme za mene imaju težinu i neograničenost u trajanju. Još ne znam da

neko je trpao deke, odjeću i vrjednije stvari u gepeke auta ili velike traktorske prikolice

Vojska je prva pobjegla iz sela. Selo je ostalo u obruču.

To je bila zemlja, naša zemlja koja je pojela mog oca.

Vojska više i nije bila vojska. Bili su rasute tačke u prostoru što su u grupicama ili pojedinačno išli selom. Počeli su ličiti na pse lutalice, koje su ljudi isto tako puštali da hodaju po selu jer ih nisu imali čime hraniti