Osam godina od svoje prve zbirke pjesama, Drago Glamuzina kao da knjigom “Je li to sve” hoće stišati žubore ljubavničkih trpnji ili – promotriti ih s veće distance.
Čini se, naime, da je kopanje po iznutricama intime, koje je dominiralo u “Mesarima”, u ovoj knjizi tek u drugom planu. Ma koliko “Mesari”, uostalom kao i roman “Tri”, s njome tijesno interferirali ishodeći iz slične mašte, ovdje se unutarnji svijet lirskih protagonista naglašenije kreira izvana, signalima nejednoznačne zbilje. Posrijedi je, čini se, drukčiji/drugotniji status stvarnosti od autorova dosadašnjeg poimanja, stvarnosti koja diskretnim intervencijama biva oduhovljena.
Stihovno bilježeći ponekad dramatične, ponekad posve uobičajene fragmente iz obiteljske svakodnevice (najčešće na relaciji: otac – sin, suprug – supruga), autor stalno miješa dnevno i oduhovljeno, što podcrtava neke nove smjerove njegova poetskog nacrta, ostajući dakako i dalje vjeran strategiji koju uglavnom prepoznajemo kao jednu od inačica lirske neoegzistencije. Nova/stara poetska mašta Drage Glamuzine pritom neslučajno računa na ritmizirano uvećavanje doslovnosti i precizne konstatacije da bi, gotovo u pravilu, sazidala kompleksnu zbilju teksta-svijeta.
