sr
Meša Selimović

Tišine

Notify me when the book’s added
To read this book, upload an EPUB or FB2 file to Bookmate. How do I upload a book?
  • Jelena Markovichas quoted3 years ago
    znale su nas sve zapuštene staze Tašmajdana, klupe Kalemegdana, svi ćoškovi Palilule, i svuda smo krali poljupce, stideći se prolaznika što su nailazili kroz tamu. Govorili smo nježno glupe riječi (tada nisu bile glupe), preklinjali jedno drugo da ljubav traje vječno, svako veče iznova zaboravljali na grdnju kojom će je majka dočekati, deset puta se rastajali i opet ostajali, ganuto oduševljeni što je samo jedna takva ljubav na svijetu: naša.
  • Jelena Dinićhas quoted4 years ago
    Sad nije lijepo, ali mi je svejedno, osjećam već miris sutrašnjeg zaborava i naslućujem ružičastu boju uspomena što će ostati poslije svega.
  • Jelena Markovichas quoted3 years ago
    Ljudi su nepravedni, izigravaju naše povjerenje i ostavljaju nas kad nam je teško, potrebni smo im samo neoštećeni i jaki
  • Jelena Markovichas quoted3 years ago
    Slušaj – kažem joj – govorim ozbiljno: hajde da se vjenčamo. Nećeš mnogo dobiti. Šašav sam, nesrećan, često neprijatan, u životu sigurno neću daleko dotjerati, ali ću te voljeti. Ako ti je to dovoljno, pristani.
  • Vukašin Gujahas quoted3 years ago
    sve će biti sjećanje, slagaće se polako gubeći oštrinu i tamne boje i gorak okus. Postaće građa za priču: da, bilo je lijepo. Sad nije lijepo, ali mi je svejedno, osjećam već miris sutrašnjeg zaborava i naslućujem ružičastu boju uspomena što će ostati poslije svega.
  • Milica Nikolićhas quoted3 years ago
    Ne bojim se ljubavi. Bojim se rizika. I zavisnosti. I mogućeg bola. Podržavam u sebi spremnost na odstupanje. Da ne bude gore.
  • b5224079020has quoted3 years ago
    Ni ja ni on nismo ono što smo bili, ni ono što ćemo biti. Sad smo čekanje.
  • Jelena Markovichas quoted3 years ago
    Voljeću te kao sebe. Ili ne, to je malo, voljeću te više. Voljeću te kao potrebu koju sam sâm sebi stvorio, čuvaću te kao talisman protiv svih životnih uroka, poput divljaka, stajaćeš oko mene kao zid, iznad mene kao krov, oko mene kao toplina.

    – Ne možeš da voliš mene?

    – Voljeću te kao tebe. Predloži dokle!

    – Bojim se rokova.

    – Onda bez roka. Uvijek. U beskraj
  • Jelena Markovichas quoted3 years ago
    Gledam Minju, ne zato što je nisam vidio, već što ne mogu da odvojim oči od nje: divna je. Crne oči koje miruju, odajući život negdje unutra, kao duboka voda, lice osvijetljeno ispod kože mliječnim svjetiljčicama, tijelo što ne zove, već zaprepašćuje, postoji kao cjelina jer je sklad. Djeluje dirljivo lijepo. Kao muzika. Neodređeno, a snažno, ne odvajajući se, okreće nas u nas same, živi za sebe a za nas.

    – Uhvatio si me? – smiješim se. I kažem glasno, naglo ohrabren, pomalo ponosan, pomalo nervozan zbog svoje smjelosti:

    – Divna je.
  • Jelena Markovichas quoted3 years ago
    Kažem im: da ostanemo ovo što smo. Sutra. I uvijek. Djeca. Ne veliki, ne odrasli. Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku (neko se zakikotao a meni ne smeta, drago mi), da jedno drugom ne dopustimo da budemo ono što nismo, da se ne gledamo vučjim očima i da se uvijek prepoznamo kad se susretnemo.
fb2epub
Drag & drop your files (not more than 5 at once)