postoji ideja o Patriku Bejtmenu, kao neka apstrakcija, ali nema pravog mene, već je tu samo jedinka, nešto nestvarno i mada ja mogu da prikrijem svoj ledeni pogled i ti možeš da mi stisneš ruku i da osetiš kako je neko meso steže, možda čak i naslutiš da nam je stil života verovatno sličan: mene jednostavno nema. Teško mi je da na bilo kom nivou ostvarim neki smisao. Ja sam plod mašte i ludila. Ja sam čovek bez budućnosti. Moja je ličnost površna i nedovršena, moja bezdušnost zadire duboko i uporna je. Moja savest, moje sažaljenje, moja nadanja, sve je to davno nestalo (verovatno još na Harvardu) ako je uopšte i postojalo. Nema više granica koje treba preći. Sve što imam zajedničko s neobuzdanima i ludima, okrutnima i pokvarenima, sav taj pokolj koji sam izazvao i moja potpuna ravnodušnost prema njemu, sve sam to sada prevazišao. Međutim, ja i dalje držim do jedne proste i tužne istine: niko nije bezbedan, ništa se ne može nadoknaditi. Ipak ja nisam kriv. Mora se pretpostaviti da svaki model ljudskog ponašanja ima svoju vrednost. Da li je zlo u vama ili u onome što radite? Moj bol je stalan i oštar i nadam se da niko neće živeti u boljem svetu. Ja u stvari želim da se moj bol oslika na drugima. Želim da niko ne umakne. Ali čak i pošto sam ovo priznao – a jesam i to bezbroj puta i u skoro svemu što sam činio – pošto sam se suočio sa ovim istinama, katarza je izostala. Ja ne stičem neko dublje znanje o samom sebi i iz moje priče se ne može saznati ništa novo. Nije ni bilo razloga da vam bilo šta kažem. Ova ispovest ne znači ništa…