Dina

Trebam samo pružiti ruku.

Zašto mislim na zasjedu

I otrov u rujnom vrču?

Zašto me more godine?

Ljubavi ruke mi mašu

Svojim golim čarima

I rajskim uživanjem.

Zašto se sjećam ožiljaka,

Snova o drevnim grijesima...

I zašto spavam sa strahom?

Voćnjaci i vinogradi

Raskošne hurije

I čaša koja se prelijeva preda mnom.

Zašto brbljam o vojevanju

I bregovima u prah pretvorenim?

Zašto osjećam ove suze?

Nebesa su otvorena

I blaga im razasuta;

Ona mu pomiluje obraz. “Više se ne bojim, Usule. Pogledaj me. Kad me tako prigrliš uz sebe, vidim sve što i ti vidiš.”

“Što vidiš?” upita on.

“Vidim nas dvoje kako pružamo ljubav jedno drugome u trenucima spokoja između oluja. To je jedino dobro i ispravno.”