Dina

Trebam samo pružiti ruku.

Zašto mislim na zasjedu

I otrov u rujnom vrču?

Zašto me more godine?

Ljubavi ruke mi mašu

Svojim golim čarima

I rajskim uživanjem.

Zašto se sjećam ožiljaka,

Snova o drevnim grijesima...

I zašto spavam sa strahom?

Voćnjaci i vinogradi

Raskošne hurije

I čaša koja se prelijeva preda mnom.

Zašto brbljam o vojevanju

I bregovima u prah pretvorenim?

Zašto osjećam ove suze?

Nebesa su otvorena

I blaga im razasuta;

Ona mu pomiluje obraz. “Više se ne bojim, Usule. Pogledaj me. Kad me tako prigrliš uz sebe, vidim sve što i ti vidiš.”

“Što vidiš?” upita on.

“Vidim nas dvoje kako pružamo ljubav jedno drugome u trenucima spokoja između oluja. To je jedino dobro i ispravno.”

Tog trenutka poželi ugledati dugu na ovom mjestu koje nikad neće upoznati kišu. Moram potisnuti ovakve čežnje, pomisli ona. One su slabosti. A slabosti si više ne smijem dopustiti.

Kako se samo svijest prilagođava okolini, pomisli ona, a onda se prisjeti pravila Bene Gesserita: Pod stresom, svijest može skrene u oba smjera: prema pozitivnom ili prema negativnom, biti uključena ili isključena. Razmišljaj o tome kao o spektru čije su krajnje točke nesvjesnost na negativnom i hipersvjesnost na pozitivnom kraju. Smjer, kojim će svijest krenuti pod stresom, jako je ovisan o obuci.

Strah je ubojica razuma. Strah je mala smrt koja donosi potpuno brisanje. Suočit ću se sa strahom. Dopustit ću mu da prođe preko mene i kroz mene. A kada me prođe, osvrnut ću se za njegovim tragom. Tamo gdje je strah prošao, više neće biti ničega. Preostat ću samo ja.”

Otac mi je jednom rekao da je poštovanje istine blizu toga da bude temelj sveukupnog morala. ‘Nešto ne može nastati ni iz čega, rekao je on. Ovo je vrlo duboka misao, shvatite li da ‘istina’ može biti potpuno nesigurna.

Trebala bi postojati znanost o nesrećama. Ljudi trebaju teška vremena i ugnjetavanje da bi razvili svoje psihičke mišiće.

blizina neke željene stvari dovodi čovjeka u iskušenje prevelike popustljivosti. U tom smjeru se krije opasnost.

Na koji je način gospa Jessica uspijevala prebroditi teške trenutke? Pažljivo razmotrite ovu poslovicu Bene Gesserita i možda ćete doći do odgovora: ʻSvaki put kojim se ide do samog kraja uopće ne vodi nikamo. Uspni se sasvim malo uz planinu da bi je takvom doživio. S njenog vrha ona se ne vidi.’