Karte na stolu

— Iz Wallingforda telefoniram gospođi Oliver. Ona zatomljuje njegovu sumnjičavost i dovodi ga ovamo. f onda, kad počinje sam sebi čestitati što je sve dobro prošlo, premda ne onako kako je planirao, slljedi udarac. Zaskoči ga Hercule Poirot! I tako - kockar više ne dobiva ni štiha. Bacio je karte na stol. C'est fini.

Zavladao je muk. Rhoda je s uzdahom prekinula tišinu.

— Koje li lude sreće da se perač prozora zatekao baš gdje treba - rekla je.

— Sreće? Sreće? Nije rlječ o sreći, mademoiselle. Rlječ je o malim sivim stanicama Herculea Poirota. A to me podsjetilo...

Pošao je do vrata.

— Uđite, uđite, dragi moj čovječe. Odigrali ste svoju ulogu a merveille.

Vratio se u društvu perača prozora, koji je sad u ruci držao svoju crvenu kosu i doimao se kao posve druga osoba.

— Moj prljatelj, gospodin Gerlad Hemmingway, nadaren mladi glumac pred kojim je budućnost.

— Znači, nije bilo perača prozora? - uzviknula je Rhoda. - Nitko Robertsa nije vidio?

— Ja sam ga vidio - rekao je Poirot. - Okom uma može se vidjeti više nego okom glave.

Naslonite se i zatvorite oči...

Despard je veselo rekao:

— Probodimo ga, Rhoda, pa da vidimo hoće li se vratiti njegov duh i otkriti tko je to učinio.

Kraj

Ustanovio sam da gospođa Lorrimer ima nevjerojatnu moć pamćenja partlje karata, pa sam lako zaključio da se, s ozbirom na njezinu moć koncentraclje i usredotočivanja, u njezinoj blizini moglo dogoditi i umorstvo, a da ona nikad ništa ne bi opazila. Ona mi je dala jednu vrljednu obavljest. Grand Slam je licitirao dr. Roberts (posve neopravdano) - a licitirao je u njezinu, a ne u svojem adutu, tako da je ona morala odigrati tu rundu...

— Treći test, test koji je uvelike poslužio i meni i ravnatelju Battleu u našim istragama, sveo se na otkriće prošlih umorstava. To nam je omogućilo da uspostavimo sličnost metoda. E pa, zaslugu za ta otkrića valja pripisati ravnatelju Battleu, gospođi Oliver i pukovniku Raceu. U raspravi o tomu, moj prljatelj Battle mi je priznao da je razočaran što nema nikakvih dodirnih točki između tri ranlja zločina i umorstva gospodina Shaitane. No, zapravo, to nije bilo točno. Ako ih se pomno istraži i raščlani - i to s psihološke točke gledišta a ne s moterljalne - dva umorstva pripisana dr. Robertsu pokazuju se gotovo istovjetnima. I to su bila, ako bih ih tako mogao opisati, javna umorstva. Drsko je inficirati četkicu za brljanje u žrtvinoj vlastitoj sobi za odljevanje, dok službeno kao llječnik perete ruke' posllje kućnog posjeta. Umorstvo gospođe Craddock pod krinkom cljepljenja protiv tifusne groznice. Ponovno dosta neprikriven čin - mogli biste reći, učinjen...

— Upravo u tom trenutku, kad sam zaključio gotovo bez ikakve dvojbe kako je dr.

Roberts čovjek za kojim tragamo, gospođa Lorrimer me poziva u posjet - i posve uvjerljivo sama sebe okrivi za zločin! Gotovo sam joj povjerovao! Trenutak ili dva sam joj doista i povjerovao - no, onda su moje male sive stanice opet valjano proradile.

Tako nije moglo biti - i nije niti bilo!

— No, ono što mi je ona rekla još je teže moglo biti točno.

— Potvrdila mi je i uvjeravala me kako je stvarno vidjela da je Anne Meredith učinila zločin.

— Tek sam sutradan ujutro - dok sam stajao uz postelju mrtve žene - shvatio kako bih ja mogao imati pravo a da je istodobno i gospođa Lorrimer govorila istinu.

— Anne Meredith je pošla do kamina - i vidjela da je gospodin Shaitana mrtavl Sagnula se nad njim možda i rukom posegnula prema blistavoj glavi njegove igle za kravatu optočene dragim kamenjem.

Zatim sam proveo sljedeći test. Jedno po jedno naveo sam ih da pričaju o tome kojih se sve predmeta sjećaju u toj sobi. Iz toga sam izvukao neke vrlo vrljedne podatke.

Ponajprlje, najveća je vjerojatnost bila da bi baš dr. Roberts vidio bodež. Po prirodi opaža sve vrste sitnica - on je, kako se to kaže, čovjek koji sve vidi. O tljeku kartaške partlje, međutim, praktički se ničeg nije sjećao. Nisam niti očekivao da bi se mogao sjećati mnogo pojedinosti, no taj potpun zaborav naveo me na pomisao da ga je te večeri nešto drugo zaokupljalo sve vrljeme. I, vidite, ponovno je sumnja pala na dr.

Robertsa.

— Jedno - jednostavno okrepljujuće - zamucao je Roberts. - Posljednja nada da je vratim svljesti. Doista je monstruozno...

Poirot ga je prekinuo.

— Jedno obično okrepljujuće sredstvo?

— N-methyl-cyclo-hexenyl-methyl-melonyl urea - rekao je Poirot. Valjao je samoglasnike i ostao je dojam kao da klize. - Poznatlji jednostavno kao "Evipan".

Koristi se kao anestetik pri kratkim operacljama. Ako se ubrizga u venu u velikim količinama izaziva trenutni gubitak svljesti. Opasno ga je davati ako je pacljent prlje uzeo "Veronal" ili neki drugi barbiturat. Vidio sam oteklinu na njezinoj ruci na mjestu gdje je očito nešto ubrizgano u venu.

Prenio sam sumnje policljskom llječniku i preparat je lako otkrio nitko drugi do Sir Charles Imphery, glavni stručnjak Ministarstva unutarnjih poslova.

— I mislim da sad više nemate kud - rekao je ravnatelj Battle. - Nemamo nikakve potrebe dokazivati ono sa Shaitanom, premda, bude li potrebno, naravno, možemo optužnicu proširiti i na umorstvo gospodina Charlesa Craddocka - a moguće i njegove supruge.

Spominjanje tih dvaju imena dotuklo je Robertsa. Zavalio se u naslonjač.

— Bacam ručnik - rekao je. - Uhvatili ste me! Pretpostavljam da vas je onaj lukavi vrag Shaitana upozorio prlje nego što ste mu došli na večeru. A pomislio sam da sam ga tako lljepo sredio.

— Ne morate zahvaljivati Shaitani - rekoo je Battle. - Priznanje i čast idu gospodinu Poirotu.

Pošao je prema vratima i pustio dva čovjeka u sobu.

Službenim glasom ravnatelj Battle je priopćio da se privodi.

Kad su se vrata zatvorila zd okrivljenim, gospođa Oliver je rekla sretnim, premda ne i baš uvjerljivim glasom:

Uvljek sam govorila da je on ubojica!

Poirot je rekao:

— Premda sam već neko vrljeme znao da ste samo vi - i nitko drugi nego vi - mogli ubiti Shaitanu, istina je da bi to bilo teško dokazati. No, slučaj gospođe Lorrimer je nešto posve drugo. Nagnuo se naprljed. - Nije rlječ o tome da sam ja znao. Stvar je mnogo jednostavnlja - imamo neposrednog svjedoka koji vas je vidio.

Roberts se potpuno umirio. Oči su mu sjale. ?štro je rekao:

— Govorite gluposti!

— O, ne, ne govorim. Bilo je rano jutro. Na prevaru ste ušli u sobu gospođe Lorrimer, u kojoj je nesretnica tvrdo spavala pod utjecajem lljekova koje je uzela prošle večeri.

Ponovno varka - pretvarate se kako jednim pogledom zaključujete da je mrtva!

Šaljete služavku po vinjak - toplu vodu - i sve ostalo. Ostajete sami u sobi. Služavka je jedva vidjelo svoju gospodaricu. Ali, što se onda dogodi?

— Možda niste svjesni činjenice, dr. Roberts, da su se neke tvrtke za pranje prozora specijalizirale da te poslove obavljaju rano ujutro. Perač prozora s Ljestvama došao je u isto doba kad i vi. Naslonio je Ljestve na kuću i počeo svoj posao. Prvo se prihvatio prozora sobe u kojoj je spavala gospođa Lorrimer. Međutim, kad je vidio što se zbiva, brzo je prešao na drugi prozor, ali ipak je prlje toga nešto vidio. Sada će ispričati svoju priču.

Poirot je hitro došao do vrata, dohvatio kvaku i pozvao:

— Uđite, Stephens - i vratio se.

Ušao je krupan, crvenokos čovjek čudna izgleda. Držao je kapu, inače dio odore, na kojoj je pisalo "Udruga perača prozora Chelsea", i zbunjeno je i nespretno vrtio u rukama.

— Prepoznajete li ikoga u ovoj sobi?

— Njega - rekao je.

— Recite nam kad ste ga posljednji put vidjeli i što je tada radio.

— Jutros je to bilo. U osam sati morao sam oprati prozore na kući u Cheyne Laneu.

Počeo sam s onim prozorima. Gospođa je bila u krevetu. Izgledala je nekako bolesna.

Upravo je okretala glavu na jastuku. Za ovog gospona mislio sam da je llječnik. Dignuo joj je rukav i nečim je ubo u ruku negdje ovdje -. Pokazao je pokretom. - Ponovno je pala na jastuk. Pomislio sam kako bi bilo najbolje maknuti se do nekog drugog prozora, pa sam to i učinio. Nadam se da nisam pogrlješio?

— Odlično ste postupili, prljatelju dragi - rekao je Poirot.

Eh bien - rekao je Poirot. - Slučaj je zaključen. Naposljetku otkrili smo ubojicu gospodina Shaitane.

— To mi je rekla i gospođa Oliver. Znači ta mala krasotica, Anne Meredith. Još mi je teško povjerovati. Posve je nevjerojatno da je ona mogla ubiti.

— Ubila je, nema dvojbe - rekao je Battle. - Tri umorstva na njezin račun - a neuspjeh četvrtoga uopće nije njezina zasluga.

— Nevjerojatno! - promrmljao je Roberts.

— Uopće nije nevjerojatno - javila se gospođa Oliver. - Najmanje je bilo vjerojatno da je djevojka učinitelj. To načelo o najmanje vjerojatnom učinitelju primjenjivo je u stvarnom životu jednako kao i u romanima.

— Kojeg li dana! - rekao je Roberts. - Prvo to pismo gospođe Lorrimer. Pretpostavljam da je bilo krivotvoreno, ha?

— Točno. Krivotvoreno u tri primjerka. - I sebi je jedno poslala?

— Naravno. Vrlo vješta krivotvorina - naravno, stručnjaka ne bi zavela - no ipak, nije baš bilo vjerojatno da bi se mogao uključiti i stručnjak. Sve je upućivalo na zaključak da je gospođa Lorrimer učinila samoubojstvo.

— Oprostite zbog znatiželje, gospodine Poirot, ali zašto ste posumnjali da gospođa Lorrimer nije učinila samoubojstvo?

— Zbog kratkog razgovora sa služavkom u Cheyne Laneu.

— Rekla vam je za posjet Anne Meredith prošle večeri?

— Uz ostalo. A uz to, znate, već sam i tako zaključio tko je ubojica - odnosno, osoba koja je umorila gospodina Shaitanu. Gospođa Lorrimer nije bila ta osoba.

— Zašto ste posumnjali na gospođicu Meredith? Poirot je dignuo ruku.

— Trenutak. Dopustite mi da tomu pristupim na svoj način. To jest, da tako kažem, dopustite mi da se poslužim postupkom ispadanja. Ubojica gospodina Shaitane nije bila gospođa Lorrimer, nije ni major Despard a, zanimljivo, ni Anne Meredith..

Nagnuo se naprljed. Preo, je nježnim, mačjim glasom.

— Vidite, dr. Roberts, vi ste osoba koja je ubila gospodina Shaitanu; a takoa'fer ste ubili i gospođu Lorrimer..

Želite li reći - upitala je Rhoda glasom punim nevjerice - da me Anne namjerno gurnula? Znam da je tako izgledalo. A znala je da ne znam plivati. Ali je li to bilo smišljeno?

— Apsolutno smišljeno - rekao je Poirot. Vozili su se kroz londonska predgrađa. - Ali - ali - zašto?

Nekoliko trenutaka je proteklo prlje nego što je Poirot odgovorio. Mislio je da zna jedan od motiva koji su Anne potaknuli da postupi kako je postupila, a u tom trenutku motiv je sjedio uz Rhodu.

Ravnatelj Battle se nakašljao.

— Morate se pripremiti, gospođice Dawes, za mali šok. Smrt te gospođe Benson, s kojom je vaša prljateljica živjela, nije bi4a baš posljedica nesretnog s1učaja kako se u početku činilo - barem imam razloga pretpostaviti.

— Što ste htjeli reći?

— Vjerujerrio da je Anne Meredith zamljenila one dvije bočice.

— Oh, ne - ne. Grozno, zaista grozno! Nemoguće. Anne? A zašto bi to ona učinila?

— Imala je svoje razloge - odgovorio je ravnatelj Battle. - No, nešto drugo je odlučujuće gospođice Dawes. Kad je o gospođici Meredith riječ, ona je vjerovala kako ste vi jedina osoba koja nas je mogla navresti na neki trag u istrazi o tom umorstvu.

Vi joj niste, pretpostavljam, rekli da ste to spomenuli gospođi Oliver?

— Ne. Vjerovala sam da bi se zbog toga naljutila na mene.

— I naljutila bi se. Jako naljutila - tmurno je uzvratio Battle. - No, držala je da joj jedina opasnost prljeti od vas i zato je odlučila - hm - maknuti vas.

— Maknuti? Mene? Oh, kojeg li zvjerstva! Ne može baš sve to biti istina.

— Pa, sad je mrtva - rekao je ravnatelj Battle - i nema potrebe dalje raspravljati o tomu; no, ona vam nije bila prava prljateljica i to je činjenica.

Automobil se zaustavio pred nekim vratima.

— Otići ćemo gospodinu Poirotu - rekao je ravnatelj Battle - i malo porazgovarati o svemu.

U Poirotovu dnevnom boravku pozdravila ih je gospođa Oliver, koja je ćaskala s dr.

Robertsom.

Malo dalje mogli su vidjeti dvlje djevojke u čamcu - Rhoda je dugom motkom otiskivala čamac - Anne je ležala u čamcu i smljala joj se. Obje nisu gledale prema obali.

I onda - dogodilo se. Anne je ispružila ruku, Rhoda je posrnula, pala je u vodu - poput beznadnika uhvatila se Anni za rukav - čamac se zaljuljao - a zatim se prevrnuo i obje su se djevojke našle u vodi, pokušavajući se održati na površini.

— Vidite? - vikao je Battle i potrčao. - Mala Meredith ju je uhvatila za zglob i gurnula je. Moj Bože, pa to jol le već četvrto umorstvo!

Obojica su potrčala svom snagom. Ali, netko je već hitao ispred njih. Bilo je očito da ni jedna ni druga djevojka ne mogu plivati, a Despard je brzo trčao puteljkom do najbliže točke i već se bacio u vodu i zaplivao prema njima.

— Mon Dieu, zanimljivo - povikao je Poirot. Uhvatio je Battlea za ruku. - Koju li će prvo dohvatiti? Djevojke su se razdvojile. Udaljile su se desetak metara.

Jakim zamasima Despard je plivao prema njima - no, nije bilo nikakve nedoumice i oklljevanja u njegovim zamasima. Plivao je ravno prema Rhodi.

S druge strane, Battle je dotrčao do obale i ušao u vodu. Despardu je upravo uspjelo dovući Rhodu do obale. Izvukao ju je na suho, spustio i ponovno skočio u vodu te zaplivao prema mjestu na kojem je Anne upravo nestala pod površinom.

— Pazite - povikao je Battle. - Bilje.

Despard i Battle došli su do spomenute točke istodobno, ali Anne je nestala pod površinom prlje nego što su je uspjeli dohvatiti.

Konačno su je nekako ipak zgrabili i zajednički dovukli do obale.

Poirot je pazio na Rhodu. Već se podigla i sjedila, polako ali nepravilno hvatajući dah?.

Despard i Battle su spustili Anne Meredith na zemlju.

— Umjetno disanje - rekao je Battle. - Jedino nam to preostaje. No, bojim se da je preminula.

Polako i postojano pokušavao ju je oživjeti. Spreman da ga u svakom trenutku zamljeni, Poirot je stajao uz ravnatelja.

Despard se bacio na zemlju pokraj Rhode.

— Jeste li dobro? - upitao je promuklim glasom. Polako je počela govoriti:

— Spasili ste mi život. Spasili ste mi život... Pružila mu je ruke, a kad ih je prihvatio, iznenada je zaplakala.

— Rhoda. - rekao je.

Čvrsto su se uhvatili za ruke...

Iznenada kao da mu se javilo priviđenje - afrička šikara, i Rhoda, nasmljana i željna avanture, uz njega...

Kad je rlječ o njezinoj vlastitoj sigurnosti, vlastitoj udobnosti, divljački će udariti - izdajnički. Za mademoissele Anne ta dva zločina neće biti i posljednja. Njima će steći samopouzdanje...

Gospođa Lorrimer je oštro podviknula:

— Grozno je to što govorite, gospodine Poirot. Grozno!

Poirot je ustao.

— Madame, sada odlazim. Razmislite o svemu što sam vam rekao.

Gospođa Lorrimer je ostavljala dojam određenenesi gurnosti. Pokušavajući vratiti svoje uobičajeno ponašanje, rekla je:

— Ako mi to bude odgovaralo, gospodine Poirot, potpuno ću zanijekati ovaj naš razgovor. Ne zaboravite da nemate svjedoka. Ono što sam vam upravo rekla o tome što sam vidjela te kobne večeri - hm, to je posve privatno, nešto samo između nas dvoje.

Poirot je sumorno odvratio:

— Ništa bez vašeg pristanka, madame. Budite mirni. Imam vlastite metode. Sada kad znam kamo smjeram...

Uzeo joj je ruku i podignuo do usana.

— Dopustite mi, madame, da vam kažem kako ste osobita žena. Primite moje poštovanje. Doista ste jedna od tisuću. Pa, niste čak učinili ono što ostalih 999 od tisuću žena nije moglo ne učiniti.

— Što to?

— Rekli ste mi zašto ste ubili svojeg supruga - i kako je potpuno opravdan bio takav postupak. Gospođa Lorrimer se ukočila.

— Zaboga, gospodine Poirot - kruto je odgovorila. - Moji se razlozi nikoga ne tiču.

— Magnifique! - rekao je Poirot, i još jedanput podignuo njezinu ruku do svojih usana, te napustio sobu.

Iznenada Poirot se nasmljao. Nije se mogao obuzdati. Zabacio je glavu, dok je cljelom sobom odjekivao njegov galski smljeh.

— Pardon, madame - rekao je brišući suze s očlju. - Nisam se mogao suzdržati. Ovdje se nadmećemo argumentima i promišljamo. Postavljamo pitanja! Pozivamo se na psihologlju - a sve to vrljeme postoji i neposredan svjedok zločina. Recite mi, preklinjem vas.

— Večer je već poodmaknula. Anne Meredith je bila lažni igrač. Ustala je i pogledala partnerove karte, a onda hodala po sobi. Igra u tom trenutku nije bila osobito zanimljiva - ishod je bio očit. Nisam se morala usredotočiti na karte. Kad smo ušli u završnicu, pogledala sam prema kaminu. Anne Meredith se sagnula nad Shaitanom. Dok sam je gledala, uspravila se - ruka joj je zapravo još ležala na njegovim grudima - taj položaj je pobudio moje zanimanje i iznenađenje. Uspravila se i vidjela sam joj lice, kao i kratak pogled koji nam je uputila. Krivnja ili strah - to sam joj vidjela na licu.

Naravno, tada nisam znala što se zbilo. Jedino sam se pitala što je to dovraga ta djevojka mogla raditi. Kasnije - znala sam o čemu se radilo. Poirot je kimnuo.

— Ali ona nije znala da vi znate. - Ona nije znala da ste je vidjeli?

— Siroto dljete - rekla je gospođa Lorrimer. Mlada zaplašena - još se je morala probljati kroz život. Čudite li se da sam - pa, da sam držala jezik za zubimai'

— Ne, ne, uopće se ne čudim.

— Osobito znajući da ja - da ja sama... - Završila je rečenicu slegnuvši ramenima.

— Sigurno nisam ja trebala uprti prstom. To je za policlju.

— Baš tako - ali danas ste otišli mnogo dalje. Sumorno, gospođa Lorrimer je rekla:

— Nikad nisam bila žena nježna srca ili puna suosjećanja, ali pretpostavljam da se u Ljudi takvi osjećali lavljaju s godinama. Uvjeravam vas da se ne povodim često za sažaljenjem.

— Nije to uvljek pouzdan vodič, madame. Mademoissele Anne je mlada, krhka, izgleda plaha i ustrašena - oh, da, čini se osobom vrlo vrljednom suosjećanja. Ali, ne slažem se. Da vam kažem, modame, zašto je Anne Meredith ubila gospodina Shaitanu. Zato što je on znao da je ubila jednu postarlju gospođu kojoj je služila kao pratiteljica - zato što ju je ta gospođa otkrila u sitnoj krađi.

Gospođa Lorrimer je bila pomalo zapanjena. - Je li to točno, gospodine Poirot?

— Uopće ne sumnjam u to. Tako je nježna - tako blaga - čovjek bi rekao. Ma! Ona je opasna, madame, opasna je ta mala